nepodnošljiva lakoća blogiranja

Sjećam se kada sam htjela probušiti pupak. Bilo je to prije 12 godina, kada sam bila drugi srednje. Roditelji su mi, naravno, bili načelno protiv toga, ali ja sam to htjela napraviti i točka.
I tako sam jednom prilikom, preko zimskih praznika otišla tetki u Zagreb, skupila sam svu svoju lovu i ipak na kraju nisam imala dosta za bušenje koje je tada bilo dosta skupo. Obratila sam se, a kome drugom, nego tetki za pomoć, koja mi je nakon kratkog nagovaranja, dala ostatak love, kao i svoj blagoslov (a za što nam drugo tetke i služe). I tako sam krenula.
Kad sam stigla u salon, malo sam se uplašila, ali znala sam da ako sad odustanem, neću imati sličnu priliku uskoro. Mislila sam, ma kao da je to nešto, malo stisneš zube i gotovo, Sjela sam na stolac koji se prebacio u ležeći položaj, došao je čovjek sa spravicom, i hop, zaista, ništa strašno, malo je boljelo, ali bilo je brzo gotovo i imala sam probušen pupak.
Tek kada se stolac ponovno vratio u sjedeći položaj počele su upute, ne sjećam ih se točno svih, ali sve su se mogle svesti na isto: devet mjeseci potrebno je da zaraste pupak i u tih devet mjeseci svakodnevno moraš napraviti sto i jednu sitnicu i izbjegavati sto i jednu drugu sitnicu. Iznenadila sam se i to jako, toliko posla oko te jedne male rupice i iako sam se držala pravila znala me je u tih devet mjeseci itekako boljeti, a samim time i naživcirati.
U sličnoj se situaciji nalazim i danas, u prošlu smo subotu dragi i ja konačno odradili datum svatova i potpisali ugovor za mjesto održavanja svatova, a to je blo slično onom dijelu koji brzo prođe i sad nas čeka toliko posla zbog tog jednog dana (12.7. 2008.), pretpostavljam da ću se i naživcirati i napatiti, ali mislim da mi ipak neće izbiti vodeni plik kao što je to bio slučaj s mojim probušenim pupkom
Sigurno se pitate što je slično između ta dva događaja u mom životu! Pa.... Sad za pupak vam mogu reći, kad je prošlo tih devet mjeseci sav se moj trud isplatio jer je izgledao preslatko, a ta mala rupica zbog koje sam se toliko trudila ostala je sa mnom zauvijek čak i danas kada više nemam nakita u njoj, nadam se da će tako biti i sa svatovima.

Sinoć sam krenula na plesni tečaj! Bilo je izvanredno!

Učii smo engleski valcer i umorila sam se kao i na aerobiku. Sviđa mi se taj sport, ali i način zabave. Nešto naučiš, gibaš se, upoznaš ljude, slušaš dobru glazbu i plešeš. Zadovoljna sam, jedva čekam četvrtak! potrebna mi je neka vrsta zabave, ubija me ova zima i hladnoća, ne mogu dočekati ljeto. Najbolji način zabave je ples, inače volim plesati, a u posljednje vrijeme baš i ne idem van, hladno mi je, dosadno.... Ma činjenica je da sam prerasla izlaske, žalosno, ali tako je! Samo mislim na klopu, kartanje i najbliže prijatelje, izlasci su mi nekako u drigom planu, dođe to valjda (s godinama).




P.S.
Ne mogu vjerovati da u ponedjeljak počinje škola. Ovi su mi praznici proletjeli. Prvo Božić pa doček. Imala sam osjećaj kao da sam u jednom trenu okitila bor, a u drugom ga već raskitila i sad već u školu. Znam da oni koji rade bez praznika sada sigurno okreću očima, ali samo želim reći kako mi je vrijeme proletjelo, ništa drugo!

I tako još je jedna godina iza nas. ne znam ima li to veze s odrastanjem, ali tako mi se prokleto nije nigdje dalo ići, ali onda na kraju, kud svi turci tu i malo mujo!

vani snijeg, ali doslovno do koljena i mi krećemo!

i to je to, nekako nemam baš puno toga za reći jer stvarno je bilo bezveze. ne samo zato što je nestalo cuge već u jedan, i ljudi su nekako bili u klincu. nema ljubavi da prošeta podijem. ma sranje, glup i nekako isprazan doček, ali možda će nam godina biti puno bolja.

...ipak najbitnije i najljepše je da sam novu dočekala okružena onima koje najviše volim pa i to je nešto, ma kad bolje razmislim to je SVE!

sretno vam bilo u dvje i osmoj!

nemam vremena ni za šta! preko praznika ću sve nadoknaditi i u pisanju i u čitanju vaših postova! još sam živa! i mislim na vas!

poslala mi sister ovaj video, to jednostavno morate vidjeti i čuti, ako već niste!